Nisam znao koju temu prije odabrati, ovu avanturu oko Peruče, veslačku regatu na Peruči ili jučer završenim izborima i rezultatima glasanja.
Onda sam odmah eliminirao političare i izbore jer mislim da sam dovoljno rekao što mislim o izborima i političarima u postu IZBORI ZA EUROPSKI PARLAMENT pa ne bih više trošio dragocjeni prostor i vrijeme na njih.
Osim političara dvoumljenje između dvije preostale teme koje su mi jednako drage radije sam se odlučio na kriterij kojeg sam držao i do sada a to je IDEMO SVE PO REDU
I tako je naravno pala odluka na biciklu (mada mi je bicikla bilo sredstvo kojim sam se odvezao na regatu).
Pa krenimo. Za ovu avanturu sam bio spreman već neko vrijeme i samo sam čekao odgovarajući termin, imao sam namjeru još prošli odnosno sad već pretprošli tjedan ali meteorološke prilike mi nisu baš išle na ruku, a i kako sam postavio upit ima li zainteresiranih koji bi mi pravili društvo pustio sam još nekoliko dana da prođe i eto dođe srijeda 21 svibnja kad sam se konačno odlučio pokrenuti.
Oko 8:30 sjeo sam na biciklu i zaputo se u avanturu bez opterećenja kad ću se vratiti kući.
Prva postaja (prije toga zam na benzinskoj dopumpao gume za svaki slučaj) mi je bio uspon na Derven ili Tutušova glavica neke fotke su već objavljene s lica mjesta no osim mobitela i fotoaparat je bio dio moje opreme pa ćete imati priliku vidjeti i te fotke bez cenzure bez izbacivanja nepotrebnih dakle svaki klik koji sam načinio mobitelom ili fotićem podjelit ću s vama.
Sliku koju vidite i na njoj dugouhu beštiju na žalost nije nastala iz moje fotopreme već sam se poslužio google slikama, ali ovo dugouho stvorenje se također ukazalo na mom putu. Zapravo dok sam se penjao uz Derven zec je iskočio iz grma i brzinom zeca otprašio ispred mene, volio bih da sam kliknijo svojim fotićem ali zec nebi bio zec da sam ja uspio uključiti fotić (dočekao me nespremnog) prije nego on otpraši izvan mog vidokruga, možda neki drugi put budem imao više sriće.
Kao što već znate na mom putu prema brani Peruča dio mog puta je vožnja kroz Otišić, a jedan od razloga zašto sam krenuo kroz Otišić jest toliko hvaljeno odlagalište Vrličkog otpada na Otišćkoj poljani.
No kad sam došao do odlagališta zatekao sam ograđeno odlagalište iako za radno vrime piše od 8-14 nisam zatekao otključanu kapiju
Tako umjesto da iz neposredne blizine fotkam odlagalište mirao sam se zadovoljiti onako izvana. Istina mogao sam preskočiti i ogradu, no to bi bilo bespotrebno gubljenje vremena, a osim toga u ograđenom prostoru ima kontejner a iza kontejnera se čuo lavež psa pa je i to jedan od razloga da sam radije ostao izvan ograde.
Nakon nekoliko km truckanja po makadamu konačno stižem do asfalta, a ovaj znak stop skoro da je nepotreban jer cijeli put krotz Otišić nisam naišao na niti jedno vozilo, no reda radi znak je ipak tu.
Moram vam reći i to da ovo nije prvi put da biciklom prometujem kroz Otišić. Prije nešto više od 2 mjeseca isto me je nanijo put kroz Otišić (takođe s biciklom) samo s tom razlikom što sam išao rutom priko Maovica no ovaj put Maovice nisu moja tema.
Jednu stvar koju sam zanjetio dok sam prolazi kroz otišić jest to da je Otišić puno bolje označen putokazima nego okolica Vrlike o toj temi sam pisao prošle godine
PJEŠICE OD VRLIKE PREMA KUĆI. Za razliku Od Otišića gdje imamo putokaze za svaki zaseok okolica Vrlike je puno siromašnija s tim putokazima.
Preije dva miseca prolazeći kroz Otišić čak sam i zatekao jedno vozilo a to je bila pokretna trgovina kjoja se brine da sela izvan Vrlike kja nemaju svoju trgovinu ne ostanu bez najvažnijih namirnica i potrepština.
Evo još jedne fotke koja nije djelo mog fotića već sam se poslužio google slikama, no i s ovakvim beštijama sam se susretao dok sam vozio bicikl, ali na žalost dok bi zaustavio bicikl, pripremio fotić zmija bio već nestala negdje u zidu, visokoj travi...i od fotke ništa iako sam nastojao zabičježiti i taj prizor.
Evo još jedne fotke od prije 2 miseca, na jednom proplanku uz cestu sam uoćio ove dvije gajbe (na žalost prazne) i sad ne znam da li da ovo mjesto nazovem neko divlje odlagalište, ali meni su dobro poslužile za odmor i ručavanje.
Nakon više od 36 km stigoh i do svog glavnog odredišta ili da tako kažem okretišta tj do Brane Peruča.
Kako sam najavljivao nadao sam se da ću negdje oko brane imati 3G signal na mobitelu pa da podijelim u živo s vama taj trenutak no na žalost od 3g ni G.
I kako sam planirao kod brane sam imao namjeru zadržati se malo duže ručati odmoriti se ....itd.
Snalaženje u prirodi
No ovdje se susrećem s problemima.
najjednostavniji obrok kad je sunce u najvrućem izdanju jest jogurt i kruh. Ručak sam nabavio uz put (u Potravlju), kako radije jogurt konzumiram s udrobljenim kruhom ponio sam sa sobom plastičnu zdilu, udrobim kruv zalijem jogurtom i da ću se mašiti žlice, žlice nigdi, kopam po torbi al' sve uzalud. Sve sam pažljivo pripremao za put, ali eto žlice nema pa nema. probao sam onago nagnuti iz zdile, ali operacija bez uspjeha, u ustima mi uglavnom završava jogurt a kruh ne mrda iz zdile. Šta sad, pa nije valjda da ću ostati bez ručka. Čak sam bio spreman grabiti rukom, ali dosjetio sam se rješenja poput profesora baltazara. Umjesto žlice poslužio mi je čep od boce, bilo je malo sporije od planiranog ali uglavnom čep je obavio svoje.
E sad "posuđe" triba oprati, fala bogu imam ispred sebe najveći sudoper u Cetinskoj krajini ali i šire, šporkica koja pluta na vodi mi kaže da i nije baš naj higijenskija voda jer šporkica koja se nakupi uz tok Cetine i jezera a prije toga ne prođe kroz branu zadrži se uz nju.
Poslije "obilnog" i ukusnog ručka namjera mi je bila ubiti oko, no rojevi sitnih mušica koji su padali po meni odgodili su tu moju nakanu. Probao sam sriću i s druge strane Brane no mušica k'o u priči i tamo.
I umjesto da na najvećem suncu uživam u hladovini ja sam radije odlučio krenuti dalje nego se boriti protiv letećih napasti.
Proći pored spomen ploče koja podsjeća na mračnu povijest najlipšeg kraja na svitu ne odati počast bilo bi nezamislivo.
Na žalost nisam imao uza se svijeću da upalim, ali mislim da je Očenaš i zdravo marijo pored spomeni obilježja sasvim dovoljna.
Jedna zanimljiva poruka u Dabru prije spuštanja niz Točičlo ili Dabarsko vrilo.
"HRVATSKU VOLI ILI ODLAZI"
I konačno točilo ili dabarsko Vrilo.
Ovo je dio puta koji mi je najteže pao, ali ne zbog nekoliko km makadama koji je predamnom, već što je vrućina bila na vrhuncu, našao sam sae u grotlu Točila (u tom trenutku sam mislio da je i pod vulkanom hladnije) gdje nema ni daška vitra, u normalnim prilikama i ovaj dio bih bez problema prošao jašući na bicikli, ovaj put samsišao s bicikle i dalje nastavio pješice (jedini dio puta koji sam prepješačio ne računajući ono dok sam slikavao okolo)
Dolaskom na sam vrh ovoga grotla našao sam prekrasno mjesto za odmor ispod jednog rastića, a kako se sunce već dobrano spustilo prema zapadu stvorila se tvrda hladovina, a osim toga vjetrić piri da je milina.
Ispružio sam se koliko sam dug i širok na šatorsko krilo koje sam ponio sa sobom, poslije opuštanja uživao sam u gutljajima hladne kave.
Mogao sam tu ostati cilu vječnost, ali me je jedan komarac kapitalac ubodom u ruku podsjetio da se sunce sve više približava kozjaku, a predamnom je još oko 20 km puta, a od toga dobar dio puta makadamom po kojem je brzina vožnje ograničena, jest može se i brže ali to bi bila smrt za biciklu.
Ovaj dio puta me je pomalo uhvatila nostalgija na dane kad sam ovuda svakodnevno išao busom (popularni Dudek najčešće) u srednju školu do Sinja i natrag.
Tko može zaboraviti vozače, Vranjeku, Čojinu, patka, Matu....
...primiče se sam kraj truckanja po makadamu sunce je već opasno blizu Kevskog bata a predamnom još 15-ak km puta.
Stigavši na asfalt našao sam jedan zgodan vidikovac gdje sam se uhvaztio fotića da kliknem zadnjih nekoliko fotkica a malo sam uhvatio i predah.
Nakon toga nisam imao više vrimena za razmišljanje ako ne želim po mraku jahati bicikleto.
Zbog približavanja mraka nisam se puno zadržavao kroz Ježević osim što nisam mogao ne proći a ne javiti se ratnom drtugu Fajri kod ovaca, malo sam se s njim zadržao duže od planiranog (nisam ga htjeo fotkati jer mi je namjera s njim napraviti jedan post, ako ne uspijem kroz ovih nekoliko dana proje odlaska na more onda će to biti na jesen ako bude sve u redu.
Nakon rastanka s fajrom više nisam stajao s biciklom dok nisam došao kući.
Poslije skoro 5 sati čiste vožnje (ova spravica osim kilometraže pamti samo ono vrijeme koje je prošlo u vožnji, dok bicikla miruje miruje i vrijeme) i zamalo 70 km puta koje je ostalo iza mene došao sam i do kraja puta ovog posta.
Ostaje mi još samo da vam dam link do albuma svbih fotki nastalih tijekom operacije
BICIKLOM OKO PERUČE DO ZDRAVLJA u tom albumu naći ćete i fotke koje sam snimio prije dva mjeseca kad sam prvi put išao od Maovica kroz Otišić.
A ako vas ni to ne zadovolji nadam se da ćete uživati u kombuinaciji fotki i video snimaka nastalih tijekom operacije. Za glazbenu podlogu u ovom vidu poslužio sam se djelovima filmova snimljenih u ovim krajevima: Lisice, Ludi Dani, Winnetou.. iz Lisica i Ludih dana izvukao sam djelove Vrličkih pisama prije ohoho godina, a iz Winnetua sam izdvojio indijanske bubnjeve, pa uživajte.
Nije nedostajalo ni ugostiteljske ponude no odmah kad sam došao vidio sam da nema nigdi uštipaka, bilo kakva fešta u Vrlici i okolici je nezamisliva bez Vrličkog uštipka jer uštipak je Vrlički brand. No umjesto uštipaka pekli su se čevapi. To sam i rekao gospodinu (iz Potravlja je došao peći čevape u Vrlici zar u Vrlici nema nikoga tko zna ispeći čevap) koji je bio zadužen za pečenje čevapa da di su Uštipci, a on mi je rekao to bi tribali Vrličani peći ali di su Vrličani kad Vrličana nema. No umjesto uštipaka osim čevapima gosti su se mogli osladiti krafnama a sve to zaliti pićem kojega je bilo u izobilju ispod ugostiteljskog šatora.
