U utorak 8. lipnja 1993 godine u rano jutro izvršen je jaki pješadijski i artiljerijski napad od strane četničkih hordi podržanih od naših "komšija" s kojima smo do rata išli u istu školu, zajedno se družili i još što šta.
Odmah u prvom naletu mučki je ubijen pripadnik Vrličke satnije Patar Varnica i nekolicina ranjenih što teže što lakše. Čim su se pripadnici Vrličke satnije malo pribrali od tog prvog udara, svi koji su bili u stanju pružili su jaki otpor i obranili Veli vrh i pri tome nanijeli puno veće gubitke neprijatelju.
U obrani su učestvovali isključivo Vrličani, i kad je upućen poziv u pomoć u komandu u Sinju, prije su došli pripadnici druge smjene Vrličana nego li su se skupili ovi u Sinju i bližoj ili daljoj okolici.
Pobjedu u ovoj bici izvojevali su isključivo Vrličani i tu bitku nitko drugi nemože pripisati sebi.
Pobjeda je tim slađa jer su otpor pružili Vrtličani koji nisu prošli nikakvu specijalističku obuku i onda kad je trebalo bili su uigrani kao da im je to bila svakodnevna zanimacija, a s druge strane su bili specijalne jedinice, a to još jednom potvrđuje kad se brani svoje onda nam ne može nitko ništa
Eto toliko o kratkoj povijesti, a sad se vratimo u sadašnjost. Dakle u spomen na taj dan i pogibiju Vrličanca Petra Varnice kojemu je to bio prvi teren. U četvrtak se obukao, u subotu je prvi put došao na prvu crtu, a u utorak je postao žrtva tj jedini poginuli Vrličanac u toj akciji.
Od tada svake goduine u ovo vrime odlazi se na Veli vrh odati počast i upaliti svijeće.
I eto tako smo jutros u subotu 11.06 krenuli put Velog vrha.
Iako su prognostičari najavljivali obilnu kišu (a to je vjerojatno i razlog što se ove godine nismo okupili u većem broju, a osim kiše i godine čine svoje, od tada je prošlo 23 godine) kiše nije bilo ni za lika, osim što smo onako s visoka promatrali maglu ili oblake koji su se razlili dolinom i s jedne i druge strane Svilaje.
Ko je imao više kondicije za uspon do vrha grabio je malo brže a oni koji su bili s manje kondicije uspinjali su se malo sporije, prito pazeći da se nebi poskliznuo na rosi ili da ti ne zapane noga u škrapu.
A eto oblačno vrijeme imalo je i jednu prednost bilo je manje vruće pa se bilo i lakše verati po kamenjaru
E kad se došlo do samog odredišta imali smo problem kako upaliti svijeće jer kao za inat nitko od nas
sedam veličanstvenih nije pušač (najzdravija ekipa) pa tako nitko kod sebe nije imao upoaljač ili šibice da se upale svijeće, ali smo doskočili i tome poput junaka iz crtića
a je to uz malu pomoć upaljača za cigarete u našem vozilu iako s dosta muke ipak smo nekako zapalili svijeće i odnijeli ih kod spomen ploče.
Nakon paljenja svijeće izmolili smo očenaš za pokojnike, i kratkog zadržavanja i slikavanja okolice i samih nas spustili smo se do naših vozila, našli zgodno misto za marendu.
Poslije marende se krenulo u novu avanturu, dok smo se vozili prema kući, uz sam put oko nije moglo a da nevidi veliku bjelinu u neposrednoj blizini, naravno pogađate ta bjelina su ustvari bile ogromne gljive, tako da se spojilo ugodno s korisnim.
I eto tako smo se vratili u našu Vrliku i vratili se svojim svakodnevnim obvezama,
Evo uživajte u slideshowu fotki koje sam uhvtio svojim kamerama
Do iduće godine ostajte mi zdravio uz vjeru i nadu da će nas iduće godine biti puno više
