NAPAD NA SKALINE

Napad na skaline na kojima sam zadnji put bio prije točno 26 godina, mjesec studeni 1991.

Već nekoliko godina na dan Sv. Martina pohodim selo Ruda u općini Otok Dalmatinski jer je Sv. Martin zaštitnik ovog mjesta, a meni prigoda da izvučem koju kunu.

Sve te godine razmišljam hoću li krenuti u tu avanturu i sve odgađam, no u subotu 11. studenog 2017 ipak odlučim sa još jednim kolegom krenuti u napad na skalinadu.

Ova skalinada će posjetiti mnoge Vrličane koji su prije 26 godina zajedno s menom bili u Rudi odnosno spavali u školi.
To je bilo vrijeme na samom početku rata kad smo već bili prognanici smješteni po hotelima, odmaralištima, privatnim kućama...

a u Rudu smo došli kao pripadnici Hrvatske Vojske (onda je to bila garda) i u Rudi smo čekali naoružanje i opremu (mnogi su se tada prvi put susreli s vojnim naoružanjem) prije odlaska na prvi zadatak.

Naoružanje je bilo kakvo je takvo je uglavnom su to bile tanžare ili M48 i ruski PPŠ-evi, sqamo rijetki su imali naoružanje novijeg datuma.

No ostavimo mi naoružanje i vratimo se tekstu zbog kojeg sam i započeo ovaj članak a to je kako u n aslovu piše NAPAD NA SKALINE.
Dakle ja i moj kolega smo krenuli u avanturu uspona na skaline koji se nalace tik uz cjevovod kojim dolazi voda iz Buškog Blata u BiH za potrebe hidroelektrane Orlovac u Rudi.

Iskreno zaboravio sam koliko ono točno ima, ali mislim da ih je bilo više 800 (slovima osamstotina).
Na žalost moj kolega nije dugo izdržao i vratio se natrag jer je prenaporno za njega a i stariji je 20-ak godina od mene.
No ja nisam odustao to bi bilo za mene kao ono doći u Rim a ne vidjeti Papu.

Čim sam došao u podnožje skalkinade u grudima mi je bio neki poseban osjećaj od uzbuđenja srce hoće da iskoči.

Kao i prije 26 godina prošao sam sve skaline da nisam sjeo odmarati osim što bi malo zastao da bih fotkao. Za razliku od prije 26 godina u subotu sam od opreme imao jedino fotoaparat i mobitel nisam ponio čak ni vodu.

No povratak je iako fizički manje zahtjevan bio kud i kamo opasniji.
Kad se ide uzbrdo možeš i pogriješiuti posrnuti dočekat ćeš se na ruke, no zbog zakona fizike kad se ide nizbrdo nema se pravo na pogrešku, a pogreška može jako skupo koštati.

 Dok sam išao nizbrdo čvrsto sam se držao rukohvata za svaki slučaj, no bilo je i dionica koje su bile uskraćene od rukohvata (slika desno).

No da silazak i nije bio baš tako bezazlen vidimo na ovoj slici gdje je vodena bujica nanijela pijesak i kamenje na stepenište.
Ipak sam se na kraju spustio do kraja bez ogrebotine.

Prije samog kraja još fotka igrališta ispred škole gdje smo prije 26 godina imali sportske aktivnosti - nogomet, košarka...balote...

Prošetao sam se i do ribogojilišta u kojem za razliku od prije 26 godina riba više ne stanuje.
I tako ovaj moj putopis privodimo kraju.
Prije točno 26 godina Vrlički bojovnici kreću u prvu akciju iz koje se na žalost nije vratio Vladimir Turudić ili jednostavnije Čiko po kojem je bio poznatiji.

P.S. Baš me zanima da li je još itko od Vrličana poslije bio na ovim skalinima i da li je netko od fanova upamtio koliko je ono skalina u Rudi?

I za kraj slideshow fotki koje nisu prikazane u postu.