Već neko vrijeme nas mediji izvještavaju o Makarskom, Trogirskom....smeću i kakve oni imaju probleme oko zbrinjavanja otpada.
Jeste li se i vi ikada upitali u kakvom okruženju mi živimo? Imamo li mi Vrličani takvih problema?
Kad čujete Vrlikaplast ili Dalmatinka pomislite li na pogone koji su desetljećima prehranjivali Vrličane ili pak pomislite na nešto drugo onu mračnu stranu.
Jeste li ikad pomislili na to da su ova dva nekadašnja pogona zapravo ekološka bomba?
Svi oni koji već dugo ili pak nikako nisu prolazili Vrlikom i bar zastali na par minuta da uživaju u blagodatima Vrličkog kraja neka kroz ovaj post zaključe uživaju li baš Vrličani u ekološkom okruženju.
Naslov ovog posta je "Bomba na kraju grada" ne nije riječ o terorističkoj opasnosti već je riječ o ekološkoj opasnosti, zapravo Vrlikaplast i nije baš na kraju grada već u središtu jednog Vrličkog sela ili naselja Podosoje, dok onaj drugi pogon tj Dalmatinka se doslovce nalazi u neposrednoj blizini samog centra grada Vrlike.
Ova dva pogona su do početka "90-ih godina prošlog stoljeća prehranjivali Vrličane i njihove obitelji, a danas...što oni danas predstavljaju.
Vrlikaplast
Povjest
Za one koji ne znaju Vrlikaplast je osnovana kao izdvojeni pogon Cetinke iz Trilja (Cetinka je isto prošlost više ne postoji) tvornice za preradu plastičnih masa i proizvoda od PVC-a.
Krajem "70-ih godina prošlog stoljeća u Vrlici tj u Podosoju Cetinka je pokrenula pogon u kojem se plastični otpad prerađivao u sirovinu za glavni pogon u Trilju. Sirovina Vrličkog pogona je bio falši proizvodi koji zbog nekog nedostatka nisu mogli izaći na tržište i onda bi se taj falš PVC proizvodi u Vrličkom pogonu sortirao i preađivao za ponovnu proizvodnju. U sastavu Cetinke ostaje do sredine "80-ih godina prošlog stoljeća i otada pa do sve pred domovinski rat Cetinka postaje Vrlikaplast kao samostalno poduzeće i kao takvo (ne)uspješno posluje neposredno do pred sam kada odlazi u stečaj.
Nakon rata odnosno poslije oluje kad se Vrličani vraćaju na oslobođeno područje i kad se nadaju da bi opet mogli naći posao u svom kraju vjeruju da bi se Vrlikaplast (kao i Dalmatinka) mogla podići iz pepela i da bi ona nakon 4 godine provedenih po hotelima i ratištu mogla biti izvor za egzistenciju i opstanak na ovim područjima.
Ne malo poslije rata prvu nadu im je dao izvjesni Vinko Medić poduzetnik s područja Trogira i tada većinskog vlasnika trogirsko-segetske Jadroplastike, jer je on tada odabran kao "spasonosni" kupac Vrličkog pogona, no mnogi Vrličani nisu znali tko je taj Vinko Medić (pisac ovih redaka ga je neposredno upoznao dok je radio kao zaštitar u jednom njegovom poduzeću) i nisu znali da je g. Vinko bio u financijskim dubiozama u svome Jadroplastu (poznata privatizacija "90-ih) i u to vrijeme radnici Jadroplasta nisu primali mjesecima plaće (poznato), no za Vrličane je bio nada za budućnost. No ubrzo se ta nada rasplinula ko mjehur od sapunice.
Trgovački sud u Splitu nakon višekratno ponovljenih javnih oglasa odlučio je pogon Vrlikaplasta prodati Vinku Mediću za svega 200 tisuća tadašnjih njemačkih maraka, dio tog novca je podjeljen tadašnjim zaposlenicima a ostatk gdje je završiuo ne pitakte me nisam detektiv.
Iz usta toga većinskog vlasnika trogirske Jadroplastike još uvijek su prema Vrličanima davana obećanja o skorom aktiviranju pripremljenoga proizvodnog programa i, u početku, zapošljavanju 40-50 Vrličana koji su se vratili iz progonstva.
Iz usta toga većinskog vlasnika trogirske Jadroplastike još uvijek su prema Vrličanima davana obećanja o skorom aktiviranju pripremljenoga proizvodnog programa i, u početku, zapošljavanju 40-50 Vrličana koji su se vratili iz progonstva.
No na koncu se ispostavilo da je Vinku Mediću investicija u Vrlikaplas bio samo podloga za podizanje povoljnog kredita za spašavanje zaposlenika Jadroplastike i drugih Medićevih firmi, a do Vrličana mu je bilo stalo kao do lanjskog snijega.
Ne znam kakva je sudbina G. Medića danas, i mislim da i danas nakon 15-ak godina Vrličani zapravo i ne znaju tko je vlasnik bivšeg Vrlikaplasta, jer će odgovor na to pitanje zasigurno morati dati sud. Kao kupac figurirao je Vinko Medić. Zaposlenici trogirske Jadroplastike danas tvrde da je vrlički pogon kupljen njihovim novcem, ali u vlasničkim knjigama nije uknjižen za Jadroplastiku već na Medić toursu, navodno drugu Medićevu tvrtku. Da je Medić ispunio obećanje prema Vrličanima, njih ti vlasnički odnosi sigurno ne bi ni zanimali.
No ostavimo mi po strani to tko je vlasnik Vrlikaplasta neka o tome brinu oni koji su nadležni, a mi se vratimo u sadašnjost i pogledajmo što Vrlikaplast danas predstavlja za Vrličane.
Odmah kad se uđe na glavnu kapiju (ovo glavna kapija shvatite doslovno jer se danas u taj pogon može ući s bilo koje strane) odmah se vidi u kakvom su stanju zgrade i hale tog nekadašnjeg pogana koji se nalazi uz samu magistralnu cestu D1 (prije Dalmatine glavna poveznica srednje i južne Dalmacije i ostatka Lijepe naše i Europe).
Zgrade i pogoni su zapravo kabriolet, bez prozora, vrata, krova.... i već s ulaza se može vidjeti da ovo više nema ništa zajedničko s nekadašnjim pogonom osim lokacije.
A kad se uđe između onoga što se nekada zvalo zidovi zatiče se stravičan prizor.
Ne na ovoj slici nije smeće Makarskem, Trogira, niti su ovo prizori bliske prošlosti već je takvo stanje manje-više ima već 20-ak godina.
Skupljači sekundarnih sirovina, željeza, bakra, ... su obavili svoje i ponijeli sa sobom ono što su mogli...
...ne znam kako još nisu skupili ove silose vjerojatno stoga jer se vidi s puta no nije isključeno da jednog dana ni njih ne bude...
"izlaz u slučaju opasnosti", za razliku od ovog znaka olakotna okolnost je da se od ovoga može pobjeći na koju god stranu da krenete jer kako sam rekao osim što nema vrata ni prozora nema ni zidova
Dalmatinka
Korak po korak stigosmo i do još jedne ekološke bombe za Vrličane i prirodu, iz ovog stepeništa iznad i ne može se baš zaključiti kojem objektu pripadaju, no iz podnaslova se vidi da je riječ o Dalmatinki.I Dalmatinka je da tako kažem kao i Vrlikaplast kćer jedne druge veće tvornice i to Dalmatinke Sinj. Vrlička Dalmatinka dijeli zajedničku sudbinu kao i Vrlikaplast, samo s tom razlikom štio se je puno veća borba vodila oko prava na vlasništvo između Sinjske Dalmatinke, općine Sinj i Grada Vrlike. Ova trakavica se rasteže ima 15-ak godina i još nisam siguran da li je do kraja razmršen ovaj čvor. Naime, pogon Dalmatinke u Vrlici darovan je Dalmatinki nakon prestanka rada nekadašnje Vrličanke, no Sinjani (zar se uvijek na putu Vrličanima) se nikako nisu mirili s tim.
Kao i u svezi Vrlikaplasta i ovaj problem ćemo ostaviti neka rješavaju oni koji su nadležni za to a mi se vratimo Dalmatinki kao eko bombi čiji je povod i bio ovaj post.
I u ovom pogonu još stoje znakovi za ponašanje u slučaju opasnosti no za razliku od Vrlikaplasta da bi izašli iz ovog pogona ipak morate potražit izlaz kroz vrata ili prozore jer Dalmatinka ipak ima zidove (bar za sada).
I za kraj što drugo još reći na sve ovo osim nade da ove slike Vrlikaplasta i Dalmatinke neće još dugo biti ovakve kakve su prikazane u ovom postu, Podosojani, Jakerani ali i mi svi ostali bi bili jako zahvalni.
Ove fotografije ali one koje nisu prikazane u ovom postu zavirite u album VRLIKAPLAST I DALMATINKA i pogledajte koliko su zastrašujući prizori u ova dva objekta.
a ako više volite pogledati SLIDESHOW ovih fotkica
ili dijapozitiv
DALMACIJO U SRCU TE NOSIM ima i tu opciju za vas.
A osim ove dvije BOMBE NA KRAJU GRADA oko Vrlike još prizora za zabrinutost no o tome nekom drugom prigodom
VEZANI POST
