 |
| Mercedes san svakog gastrabajtera ili ... |
Svako malo pročitamo u novinama, internetskim forumima, društvenim mrežama, dalekovidnicama i sl. kako mladi sve više odlaze trbuhom za kruhom izvan naše domovine. Pa eto i ja bih napisao nekoliko rečenica, a vi ste tu da opovrgnete ili potvrdite moje mišljenje.
Znano je svima da je u Domovini sve teže doći do posla, svakodnevno mnogi ostaju bez posla ili pak rade i ne primaju plaću. I onda kad je čovjek u krizi, a osim toga pogled na gladna dječja usta navode ljude na svakojake misli i razmišljanja. Neki su se na brzinu dosjetili rješenja skupljanju plastičnih boca, no kako se i tu konkurencija sve više zaoštrava i skupljanje boca postaje sve manje isplativ posao.
I što onda kako dalje, a onda im uđe u glavu odlazak izvan granica naše domovine za koju su mnogi mladići dali svoje živote i danas kad imamo Hrvatsku kad je naša teško je i pomisliti a kamo li stremiti tome da je napustimo.
I što onda kako dalje, a onda im uđe u glavu odlazak izvan granica naše domovine za koju su mnogi mladići dali svoje živote i danas kad imamo Hrvatsku kad je naša teško je i pomisliti a kamo li stremiti tome da je napustimo.
Povjest se ponavlja
Da upravo tako 60-ih godina prošlog stoljeća počeo je veliki egzodus u nemogućnosti pronalaska posla kod kuće i 60-ih godina prošlog stoljeća ljudi su masovno odlazili u Pečalbu, najčešći izbor je bila Njemačka ali ni ostale zemlje zapadne Europe ali i one prekomorske zemlje nisu bile pošteđene.
Da upravo tako 60-ih godina prošlog stoljeća počeo je veliki egzodus u nemogućnosti pronalaska posla kod kuće i 60-ih godina prošlog stoljeća ljudi su masovno odlazili u Pečalbu, najčešći izbor je bila Njemačka ali ni ostale zemlje zapadne Europe ali i one prekomorske zemlje nisu bile pošteđene.
Da li su svi oni koji su otišli bili uspješni, da li su rješili svoju egzistenciju pitanje je sad.
Većina nas gledaju te Gastrabajtere kao nekoga tko dolazi kući u Mercedesima, grade velike kuće da ne kažem Vile, no da li svi oni uživaju u svim tim blagodatima?
Poznate su i one priče (da li su samo priče ili ima i istine u svemu tome) kako naši ljudi ne znajući tuđi jezik ne snalaženju u trgovinama nisu ni gledali što uzimaju već su gledali cijene, pa su umjesto gulaša, narezaka kupovali mačju ili pseću hranu jesmo li čuli ono kako nam se švabe rugaju sa AV AV.
Ne rjetko smo čuli i one priče da su neki naši gastrabajteri unajmljivali odjela da bi njegovi susjedi pomislili da živi na visokoj nozi, a istina je ipak puno drukčija.
Da biti gastarbajter nije baš tako sjajan možda možemo sagledati i pogledati u svoje susjedstvo.
Ne rjetko smo čuli i one priče da su neki naši gastrabajteri unajmljivali odjela da bi njegovi susjedi pomislili da živi na visokoj nozi, a istina je ipak puno drukčija.
Da biti gastarbajter nije baš tako sjajan možda možemo sagledati i pogledati u svoje susjedstvo.
Ima nekoliko mojih susjeda koji su bili gastarbajteri kupovali nekretnine i pokretnine, gradili nove kuće, djeci kupovali mercedese i sl. no rijetki su oni koji su dočekali duboku starost. Bar tu mislim na one koji su dočekali mirovinu kao gastrabajter. Mnogi od njih su nakon nekoliko godina mirovine otišli Sv. Petru i Sv. Niki.
Da li je to slučajnost ili ipak neko pravilo. Ipak tu je previše slučajnosti da bi povjerovali u istinu.
Da li je to slučajnost ili ipak neko pravilo. Ipak tu je previše slučajnosti da bi povjerovali u istinu.
Pogledajte i vi u svoje susjedstvo ili komšiluk i zapitajte se koliko je gastrabajtera koji su dočekali duboku starost.
Da li gastrabajteri umiru zbog teškog života i rada u inozemstvu ili tu ima nešto drugo...
Jest ima tu istine da biti gastrabajter nije baš lako, ne dobiva svaki posao iz snova da bi uživao u njemu, puno je više onih koji bi dobivali one poslove koje Švabo (ovo Švabo neka bude zajedničko za sve gastrabajtere i one koji su u Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj...i da ne nabrajam) neće. Uglavnom su to poslovi na izgradnji cesta, kopanje kanala i zidarski radovi, radilo se i po kiši i po blatu i na + 30°C i na -30°C da tako kažem radilo bi se do iznemoglosti. Oni koji su svoje zarađeno trošili u Njemačkoj nisu puno donosili kući, a da bi što više maraka donjeli kući morali su štedjeti na svakojake načine.
Doduše neću reći da nisu svi bili uspješni...ali puno je više onih koji su ribali WC godinama.
Jest ima tu istine da biti gastrabajter nije baš lako, ne dobiva svaki posao iz snova da bi uživao u njemu, puno je više onih koji bi dobivali one poslove koje Švabo (ovo Švabo neka bude zajedničko za sve gastrabajtere i one koji su u Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj...i da ne nabrajam) neće. Uglavnom su to poslovi na izgradnji cesta, kopanje kanala i zidarski radovi, radilo se i po kiši i po blatu i na + 30°C i na -30°C da tako kažem radilo bi se do iznemoglosti. Oni koji su svoje zarađeno trošili u Njemačkoj nisu puno donosili kući, a da bi što više maraka donjeli kući morali su štedjeti na svakojake načine.
Doduše neću reći da nisu svi bili uspješni...ali puno je više onih koji su ribali WC godinama.
No u zadnje vrijeme čujem i neke priče (ne moraju biti istinite) da oni koji su dočekali mirovinu kao gastrabajter morali su primiti neku vrst vakcine inače nebi mogli dobiti potpis za mirovinu i da je upravo to cjepivo jedan od razloga preranog umiranja. Negdje sam čak pročitao ne znam točno gdje da je iz Njemačke dolazila koimisija u Kaštele provjeravati nekog osamdesetgodišnjaka da li je stvarno još živ jer nisu mogli povjerovati u to.
Sve su to priče ono rekla kazala no ne kaže se uzalud di ima dima ima vatre.
E sad dolazi ono pitanje iz naslova "gastrabajter biti san svakog Hrvata ili..." da li krenuti trbuhom za kruhom ili poslušati poruku pjesme od Klape Intrade "Croatio iz duše te ljubim"
Nek' te rani kora kruva,
Nek' te rani kora kruva,
kaplja vina zrno soli,
nek' ti kušin bude stina,
al' Hrvatsku sine voli...
Nema komentara:
Objavi komentar
MOŽETE KOMENTIRATI SAMO AKO IMATE GOOGLE RAČUN (npr. gmail)ili preko facebook profila u gornjem obrascu